26. siječnja 2018

Čovjek spasenje postiže u ljubavi

W1siziisijiwmtgvmdevmjyvnhd2emnhdweyal92awt0b3jfznjhbmtslmpwzyjdlfsiccisinrodw1iiiwinzgwedqwmcmixv0?sha=f1ef53866408fc77

Kada u životu izgubimo sve osim gole egzistencije, gdje ćemo pronaći smisao? Viktor Frankl, ugledni psihoterapeut i autor jedne od najznačajnijih knjiga svih vremena Čovjekovo traganje za smislom, daje odgovor: u ljubavi. Jer, " ljubav je snažna poput smrti."

Kako su Viktora Frankla misli o njegovoj ženi usred užasa života u koncentracijskom logoru dovele do spoznaje da je ljubav konačni i najviši cilj kojem čovjek može stremiti, pročitajte u odlomku iz knjige... 

"Spoticali smo se u mraku, preko golemog kamenja i velikih mlaka, uz jedinu cestu koja je vodila od logora. Čuvari koji su nas pratili vikali su na nas i požurivali nas kundacima pušaka. Oni koji su imali izranjavane noge oslanjali su se na susjedovo rame. Jedva da je koja riječ bila izgovorena: ledeni vjetar nije poticao na razgo­vor. Skrivajući usta iza podignutog ovratnika, čovjek koji je mar­širao do mene iznenada je šapnuo: „Da nas naše žene sad mogu vidjeti! Nadam se da je njima bolje u njihovim logorima i da ne znaju što se događa s nama.“

To me navelo na misli o mojoj ženi. I dok smo tako posrtali kilometrima, posklizujući se na ledu, neprestano se međusobno pri­državajući, podižući jedan drugog i vukući naprijed, ništa nismo govorili, no obojica smo znali: i jedan i drugi razmišljali smo o svo­joj ženi. Povremeno bih pogledao nebo na kojem su zvijezde blije­djele i na kojem se, iza tamne gomile oblaka, počelo širiti ružičasto svjetlo jutra. No u mislima mi se zadržala slika moje žene. Zami­šljao sam je nevjerojatnom preciznošću. Čuo sam je kako mi odgo­vara, vidio sam njezin osmijeh, iskren i ohrabrujuć pogled. Stvarne ili ne, oči su joj tada bile sjajnije od sunca koje je počelo izlaziti.

Čovjek spasenje postiže ljubavlju i u ljubavi. Shvatio sam da čovjek kojem nije ostalo ništa na svijetu, ipak može spoznati bla­ženstvo, pa makar i nakratko, razmišljajući o svojoj voljenoj. 

Prožela me jedna misao: prvi sam put u životu vidio istinu kao što su je opjevali mnogi pjesnici, kao što su je, kao konačnu mudrost, proglasili toliki mislioci. Istinu – da je ljubav konačni i najviši cilj kojem čovjek može stremiti. A onda sam dokučio naj­veću tajnu koju ljudsko pjesništvo, ljudska misao i vjerovanje mogu priopćiti: Čovjek spasenje postiže ljubavlju i u ljubavi. Shvatio sam da čovjek kojem nije ostalo ništa na svijetu, ipak može spoznati bla­ženstvo, pa makar i nakratko, razmišljajući o svojoj voljenoj. U sta­nju krajnjeg očaja, kad se ne može iskazati pozitivnim djelovanjem, kad mu se sva dostignuća svode na podnošenje patnje na ispravan način – na častan način – i u takvom stanju čovjek može, u ljubav­nom razmišljanju o slici koju ima o voljenoj, doseći ispunjenje. Prvi sam put u životu shvatio značenje riječi:

„Anđeli su utonuli u stalno promišljanje beskonačne slave.“

Čovjek ispred mene spotaknuo se i oni koji su ga slijedili pali su preko njega. Čuvar je pojurio prema njima i udario ih bičem. I tako su mi nakratko prekinute misli. No duša mi je ubrzo opet pronašla put iz zatočeničkog života u drugi svijet i nastavio sam razgovor s voljenom: zapitkivao sam je, odgovarala mi je; onda je ona mene zapitkivala i odgovarao sam joj.

„Stoj!“ Stigli smo na gradilište. Svi su požurili u mračnu stra­ćaru u nadi da će ondje naći donekle pristojan alat. Svaki je logoraš dobio štihaču ili pijuk.

„Ne možete brže, svinje?“ Ubrzo smo u jarku zauzeli položaj od prethodnog dana. Zaleđena je zemlja pucala pod pijucima i iskre su letjele na sve strane. Ljudi su šutjeli praznih misli.

Ja sam i dalje razmišljao o svojoj ženi. Glavom mi je prošla misao: nisam uopće znao je li još živa. Znao sam samo jedno – što sam dosad već dobro naučio: ljubav uvelike nadilazi fizički aspekt voljene osobe. Nalazi najdublje značenje u njezinu duhovnom biću, u njezinu unutarnjem ja. Je li doista prisutna, je li još živa ili ne, nekako prestaje biti važno.

 „Stavi me poput pečata na svoje srce, ljubav je snažna poput smrti.“

Nisam znao je li mi žena živa i nikako to nisam mogao saznati (tijekom čitavog mog zatočeničkog života nikakva pošta nije slana niti je pristizala); no u tom je trenutku to prestalo biti važno. Nisam morao znati; ništa nije moglo utjecati na snagu moje ljubavi, na moje misli i na sliku voljene. Da sam tad znao da mi je žena mrtva, mislim da bih se i dalje prepuštao, neometen tom spoznajom, raz­mišljanjima o njoj i moji bi mentalni razgovori s njom bili jednako živi i ispunjavajući. „Stavi me poput pečata na svoje srce, ljubav je snažna poput smrti.“

Odlomak iz knjige Čovjekovo traganje za smislom.

читайте здесь

medicaments-24.net/kamagra/super-kamagra

www.medicaments-24.com/viagra-sildenafil/viagra-150-mg/