5. travnja 2018

Što može svaki jastog… možda možete i vi?

W1siziisijiwmtgvmdqvmduvndczc2hhcnj4a190zwxvbwvyav9etkeuanbnil0swyjwiiwidgh1bwiilci3odb4ndawiyjdxq?sha=60ce1ffde5ebfabd

Telomeri su jedna od vodećih tema u svijetu zdravlja u 2018. godini. No puno važnije od toga, telomeri su razlog zbog kojeg naše stanice brže ili sporije stare i umiru. Kako možemo sami utjecati na telomere te kakve veze s nama imaju jastozi, otkriva naš mega popularni dr. Joe Dispenza u svom blogu...

"Uz obalu Newfoundlanda u Kanadi 2009. godine jedan je ribar ulovio jastoga. To i nije neka vijest s obzirom na broj rakova koji se ulove svake godine u tom dijelu svijeta. Ono po čemu je ovaj jastog drugačiji jest da je težio gotovo 10 kilograma, a procjenjuje se da je imao najmanje 140 godina. 

Zaustavimo se načas da razmislimo o ovim činjenicama. U teoriji, ovaj se jastog izlegao 1869. – samo četiri godine nakon završetka Američkog građanskog rata. Većina jastoga ne doživi ovakvu starost jednostavno zato što ih većina bude pojedena, ozlijeđena ili razviju neku bolest, no ukoliko bismo ove faktore posve uklonili, rezultati bi bili poprilično drugačiji.

Jastozi su jedna od rijetkih vrsta koja je naizgled ‘biološki besmrtna’. Ova bića ne stare na isti način kako što starimo vi ili ja. Svaki puta kada se naše stanice podijele nešto što se zove ‘telomer’ se skrati. Postoji direktna poveznica između dužine telomera i starosti stanica – najstarije stanice imaju najkraće telomere.

Zamislite telomer kao mali plastični završetak, 'kapicu' na vašim vezicama za cipele. Ta kapica sprečava da se vezica pohaba. Telomer u vašem tijelu čini isto – čuva DNA u stanicama. U trenutku kada telomer postane prekratak on više ne može zaštititi DNA i stanica počne stariti te naposljetku umre. Stanice jastoga ponašaju se posve drugačije. Umjesto da se tijekom vremena skraćuju, telomeri jastoga se neprestano pomlađuju zahvaljujući enzimu telomerazi. I ljudsko tijelo proizvodi ovaj enzim ali ne toliko intenzivno kao jastog.

Najviše telomeraze u tijelu proizvode stanice raka što je djelomično razlog zašto se s ovom bolešću tako teško boriti. Na neki način stanice raka su gotovo besmrtne – točnije, to su dokle god proizvode telomerazu.

Znamo da je dužina telomera povezana sa starenjem i da enzim telomeraze može produžiti život stanica. No isto tako znamo da previše telomeraze može dovesti do problema. Postavlja se pitanje: postoji li način na koji možemo poništiti štetu na našim telomerima i pri tome proizvesti dovoljno telomeraze bez povećanja rizika za rak?

Znanstvenici s University of California u San Francisku i s Instituta za preventivna medicinska istraživanja (Preventative Medicine Research Institute) promatrali su grupu muškaraca s niskim rizikom za rak prostate koji su imali povišenu PVA vrijednost (krvni marker za rak prostate). Umjesto da ih operiraju ili im daju kemoterapiju, ove su pacijente podvrgnuli strogom programu koji se sastojao od vježbanja, prakticiranja tehnika dubokog opuštanja poput joge ili meditacije, zdrave prehrane i grupne terapije na kojoj su slobodno dijelili svoje emocije i osobne izazove.

Ova je prijelomna studija pokazala impresivne rezultate. Unutar tri mjeseca ovi su muškarci regulirali 500 novih gena povezanih s prevencijom bolesti, smanjili vrijednost PSA markera, i – što je najvažnije – povećali nivo telomeraze za 30%. Što je potpuno fascinantno, rak se nije pogoršao zbog povećane razine telomeraze. Potpuno suprotno, u mnogim slučajevima rak je prešao u remisiju.

U sličnoj studiji istog univerziteta i instituta, ponovno su promatrali 35 muškaraca s ranim stadijem raka prostate tijekom 5 godina. Deset pacijenata je promijenilo životne navike dok je drugih 25 pacijenata nastavilo živjeti kao i do tada. Na kraju petogodišnjeg razdoblja pokazalo se da su oni pacijenti koji su promijenili životne navike imali 10% duže telomere nego na početku studije. Znači li to da su produžili životni vijek za 10%? Radi usporedbe, telomeri su se kod prestalih 25 pacijenata u istom periodu skratili za 3%.

Istraživanja telomera su doista od prijelomnog značaja. Ona su dodatan dokaz da imamo sposobnost mijenjati tko smo, preokrenuti proces bolesti te čak, na elementarnom nivou, vratiti vrijeme naše predeterminirane smrtnosti unatrag jednostavnim prestankom ponavljanja starih navika i ponašanja. Muškarci u spomenutim studijama su, osim toga, počeli donositi i drugačije odluke koje su vodile novim iskustvima. Iz tih novih iskustava su došle nove emocije i osjećaji koji su mijenjali biologiju i gensku ekspresiju. To je uzrokovalo produljenje životnog vijeka.

Ovi su principi vrlo slični onima koje podučavamo na našim radionicama diljem svijeta. Ako vaša osobnost kreira vašu osobnu stvarnost, a vaša se osobnost sastoji od vaših misli, navika, ponašanja i emocija, onda bi promjena tih elemenata trebala dovesti do nove osobnosti i nove osobne stvarnosti. Kada donesemo odluku da ćemo promijeniti život, ozbiljno se posvetimo meditacijama i prevladamo stare neuronske veze koje nas guraju u predvidljive obrasce te stvorimo nove, naša se biologija mora promijeniti. Ako to može jastog, zašto ne biste i vi?"

Tekst u cjelosti preuzet s bloga dr Joea Dispenze